...
Ovde smo gde smo jer nismo naučili da pričamo jedno s drugim. Jer nismo umeli razgovorom da rešimo ono što smo zapetljali. Nego smo pustili tako... i ćutali.
I sad ćemo ćutati do petka. I u petak.
I raskinućemo u tišini.
A nismo hteli da do toga dođe.
Kažeš, strana sam ti, kao da ne možeš sa mnom da pričaš...? :)
I ti si meni, što je najgore.
Ali ti, ovaj sada... ne onaj koji je dva sata pre toga, sedeo na mojoj fotelji, s licem na mojim dlanovima i gledao me...
Preboleću te. Kako, kad i zašto, ne znam. Ali hoću.
Neću te moliti da se vratiš jer te nisam molila ni da odeš.
Kad sam razmišljala da je najbolje da raskinemo, progutala sam sve noževe koji su leteli iz tvojih očiju, iz tvojih ćutanja i sa tvojih usana... i prešla preko toga. Nisam.
A ti ćeš me ostaviti, drugi put, u ćutanju.
Mislila sam da smo jači. Mnogo jači.
Verovala sam i nadala sam se da ćemo izgurati ovo i da ćemo biti dobro.
Ali tvoja sujeta i tvoj ponos su ti bitniji od mene.
Jednom ćeš tako izgubiti ljude mnogo značajnije i bitnije od mene coko.
Ako je moja ninaa, mogla da voli nekog 15 godina, da ustane i da se sredi... i da upozna njega, i da danas bude srećna i ima ćerkice... verujem da ću se srediti i ja.
Život sam nekako idealan, zamišljala s tobom tu negde. Nikad ti nisam pomenula. Govorila sam ti o planovima koje imam bez tebe... jer ni jednog trenutka nisam želela da te povredim na bilo koji način... i da ti stvaram pritisak i neki čudan osećaj.
Jednostavno, mogla sam sebe da zamislim s tobom... i u dugoj vezi... i u stanu... i u životu generalno :).
Kad se sad okrenem iza sebe, i Stef, i svi ostali, bili su i ostaće crtica... i glupost... nešto što je prošlo... što čak nije ni bilo ne znam kako lepo... i zanimljivo...
I sve bih i sve sam mogla i htela da ostavim iza sebe takvo kakvo je, da otvorim oči, i da budem s tobom.
Nikad nisam dobila priliku da me upoznaš onakvu kakva stvarno jesam.
Upoznao si onaj deo mene, koji nisam želela. I pobegao si. Glavom bez obzira.
Izvini za bilo šta što te je uvredilo i povredilo i jednom. Ikako. Života mi mog, nikad nisam pomislila da uradim to namerno a kamoli da sam uradila. Brata mi.
Ali...
Što sam jurila, jurila sam. Jutros u školu nisam otišla zbog bolova i nespavanja... previsila sam po lekarima... i po kući, gutajući lekove i pokušavajući da se sredim.
I da hoću, ne mogu fizički.
Ne vredi.
Dala sam sve od sebe.
I nije mi žao.
Ali ovakav kraj nisam zaslužila. Da sam te ne znam koliko uvredila.
Jer si radio mnogo gore stvari... i bio si mnogo gori prema meni... :)
A uvek sam bila tu. I volela te isto.
Svaki, baš svaki, jebeni put.
Ni to ti nije dovoljno.